уторак, 20. јун 2017.

Intervju Veljko Petranović






                                      Prenos osećanja  na daljinu – suština pisanja

Veljko Petranović je svojom pričom u zbirci grupe autora „Krik“ , dokazao, a meni i potvrdio,  da sve što se napiše, treba da se sačuva – neretko po jedna rečenica stoji negde u zapećku čekajući pravi trenutak i  mesto da je pisac upotrebi. U ovom slučaju, on je jednu od priča za koju je mislio da će biti od onih „odbačenih“, preradio, sredio i pustio da živi svoj život, zahvaljući zbirci.
Još jedan mladi pisac koga sam upoznala objavivši u “Trećem Trgu“.  Boraveći možda i po drugi put na sajmu i potpisujući primerke svoje zbirke, pojavio se Veljko Petranović sa njegovim romanom „Mi, narkomani“.  Knjigu sam odmah pročitala, tada jesam bila u fazi da čitam skoro sve što je imalo preporuku ali i posvetu autora.
Iako ga ja vidim kao pisca koji šalje jake poruke, bavi se i teškim temama, njegov rukopis ima i snagu ali i nežnost, uspešan je u prenošenju emocija do čitalaca, ipak, u prvi mah njegova dela čine se tihim,nenametljivim,  kakav je i on, kao osoba. Ili je, bar, takav utisak ostavio na mene.
Sa Veljkom,  o njegovom ućešću u poduhvatu „Krik“,  bogatom životnom iskustvu, pomenutom romanu prvencu, njegovom pisanju, crpenju tema iz života i suštini stvaranja...

KriK: U tvojoj biografiji pažnju privlači spisak poslova koje si radio. Da na stranu stavim ono što je vezano za pisanje, ali koliko i da su ti je poslovi ličnog trenera, perača automobila ili carinskog agenta pomogli u pisanju? Koristiš li iskustva iz života u svom stvaralaštvu?
Veljko: Apsolutno. Ljudi, pojave i događaji su teme koje istražujem u pisanju, a toga na svakom radnom mestu ima mnogo više nego, recimo, u klubu ili u prirodi. Podržavam stav da je piscu neophodno izvesno životno iskustvo kako bi se izrazio sa autoritetom. Moj pokojni teča je govorio da je rad za glupe ljude i magarce, a da pametan čovek treba da razmišlja. Šta to govori o mom životu je jasno (smeh), ali da nemam  iskustva sa svih tih radnih mesta, verovatno bi moji pogledi bili drugačije oblikovani.
KriK: Ja sam te upoznala kada se pojavio tvoj prvi roman „Mi, narkomani“. Problemi zavisnosti, mladi bez perspektive, u borbi za pukim preživljavanjem, bez nekog vidljivog cilja – da li je to slika koju vidiš, ili si video tada kada si pisao i koliko je autobiografskog u knjizi?
Veljko:  Narkomanija je jedna izuzetno interesantna pojava s te strane da pruža perspektivu koja se ne može steći na bilo koji drugi način. Droge, koliko god štetne bile, menjaju svest i narav. Samim tim, omogućavaju i jednu iskrivljenu sliku stvarnosti. Pošto sam, silom prilika, upoznao izvestan broj ljudi iz tog okruženja, jasno je da su oni bili inspiracija za nastanak tog romana. Kao i svaki prvi roman, i ovaj sadrži definitivne autobiografske elemente, ali dramatizacija i kićenje se podrazumevaju – realan život je isuviše običan da bi bio zanimljivo štivo, po meni. Rekao bih da u knjizi „Mi, narkomani“ ima oko 50 odsto fikcije.
KriK: Pitala sam te za iskustva iz života iz razloga što si često pisao kolumne, za razne portale, sada radiš kao  novinar. Iz ličnog iskustva mi je poznato da novinarstvo pruža mnogo više informacija ali donosi i inspiraciju za stvaranje i nadogradnju u mašti. A vrlo često, novinari su neki od najpoznatijih pisaca ...
Veljko: Novinarstvo je zanat i posao. Umeće pisanja svakako pomaže u tom poslu, ali ne bih želeo da mi pisanje postane posao, jer posao tera na kompromise i ubija kreativnost. Odvajam ta dva aspekta pisanja koliko god mogu. Suštinski, novinar istovremeno oblikuje i prilagođava se javnom mnjenju. Kad pišem, nema kompromisa.
KriK: Ko su tvoji omiljeni pisci, stvaraoci? Da ne pominjem uzore, ali, šta te je vodilo kada je književnost, pa i tvoje pisanje u pitanju?
Veljko:  Uzor broj jedan mi je Džek London. Ima nešto u njegovom stilu pisanja što dotiče čitaoca na nekom primalnom nivou. Kratke rečenice, bez viška, jasne slike koje se stvaraju u glavi kada čitam njegove romane, uvek relevantna tematika vezana za ljudsku prirodu. Ako bi stil mogao da se ukrade, njegov bi bio prioritet. Takođe, uživao sam čitajući Nebojšu Jevrića, ratnog reportera, novinara i pisca. On, recimo, uspeva da bude istovremeno duhovit, mračan, depresivan i emotivan u svom stvaralaštvu, i poput Londona, koristi taj minimalistički stil, bez suvišnog opisivanja i filozofiranja. On u rečenici daje malo, ali to malo znači mnogo.
KriK: Kao novinar, pretpostavljam da dobijaš „zadatke“, da pišeš o određenim događajima i to je nešto što je tvoje zanimanje, novinarstvo je zanat, nije mnogo teško napisati i opisati neki događaj, ali, kada je u pitanju „Krik“, trebalo je u književnom smislu obraditi ovu temu. Da li si priču koja se našla u zbirci pisao namenski ?
Veljko:  Moj prijatelj  i urednik Milan Dobričić me je jednog dana iznebuha pozvao i rekao mi da postoji ta nova izdavačka kuća koja traži priče za zbirku proze u kratkom formatu. Prelistao sam svoj skromni arhiv dovršenog materijala, i nekim čudom, postojala je jedna priča koja je već sadržala reč „krik“ u sebi. Krik je bio tema zbirke, pa sam je (uz Milanovu pomoć) doradio i poslao. To mi je jedna od boljih kratkih priča, a mislio sam da je niko neće videti. U pitanju je analogija za promašenu ljubav.
KriK: Šta ti je bila prva asocijacija kada je nastajao „Krik“ i kada si dobio poziv da pišeš priču?
Veljko: Borka Veljovića, jednog od osnivača „Krika“, poznajem iz doba kada sam izdao taj prvi roman. Zainteresovao sam se za druga izdanja tadašnje izdavačke kuće Treći trg, pa sam pročitao i njegovu „Decu bez očiju“, knjigu koja je, iako tehnički savršena, za moj ukus ipak bila previše mračna. Očekivao sam ne znam ni ja šta, ali ispostavilo se da je Borko jedan prilično pozitivan i veseo čovek, urednik koji ne nameće svoje pretenzije na tuđa dela.
KriK: Više autora iz ove zbirke svoje prve romane ili zbirke objavilo je za „Treći Trg“ a „Krik“ je u tom smislu nastavio sa okupljanjem neke nove književne energije i spajanja, evo, i u ovakvim poduhvatima. Kako ti se čini ideja da se okupimo oko „Krika“ i da li si zadovoljan saradnjom sa pokretačima i uredništvom?
Veljko: Pa, ideja je svakako drugačija (smeh). Upoznao sam neke od ljudi koji su pisali za zbirku, neke sam znao i od ranije. Sviđa mi se ideja arhaičnog formata u digitalnom dobu, to je kao neki prst u oko modernom vremenu i površnosti koja je, čini se, ispunila svaku poru današnjeg društva.
KriK: A kako ocenjuješ samu zbirku, ili, mnogi vole da kažu  -  zbornik?
Veljko:  Pre svega, da se ogradim, smatram da nisam pozvan da ocenjujem bilo šta. Ja samo pišem. Ipak, rekao bih da ili ja imam pogrešnu predstavu o tome šta kratka forma podrazumeva, ili je to slučaj sa dosta drugih učesnika u projektu. Neke od priča su mogle biti kraće. Na nekima je, da budem potpuno iskren, više mogla raditi urednička ruka – a uređivanje, naravno, znači skraćivanje. Veoma mi se dopala Milanova uvodna pesma, kao i Borkova priča, kod koje sam tokom čitanja pretpostavljao jedno, a na kraju se desilo nešto sasvim drugo. Tu je i delo koje  je napravio Viktor Radonjić, njegovo pisanje mi se dopada jer nisam u stanju da ga razumem u potpunosti. Definitvno proza za koju je potreba dublja analiza i zrelost čitaoca.
KriK: Pišeš li i pripremaš nešto trenutno? Šta te sada zaokuplja?
Veljko:  Trenutno ne. Radim dva posla i zaokupljen sam svetovnim problemima koji more sve nas. Na žalost, moja kreativnost je trenutno potrošena na novinarskom poslu, i nailazim na velike probleme kada pokušam da se izrazim umetnički. Nadam se da će se ovo uskoro promeniti.
KriK: Kakve su tvoje ambicije kada je književnost i tvoje stvaralaštvo u pitanju?
Veljko: Upoznao sam neke ljude koji su čitali ono što sam pisao i rekli su mi da sam uspeo da im prenesem emociju putem papira. To je velika stvar, prenošenje osećaja na daljinu. Tako znam da sam na dobrom putu. Nemam velike planove niti jasno definisane ambicije. Još knjiga, još ideja, to je ono što želim. Ovih dana se svašta naziva književnošću. Na tu temu mogu da ponudim samo sirovu iskrenost, sve ostalo je bačeno vreme ili pokušaj manipulacije. Bog mi je dao nešto malo talenta, pa ako to pomogne da doprem do neke duše koja nije sigurna u kom pravcu treba da krene, sjajno. Ideja je u razotkrivanju prirode istine.
KriK: Imaš li vremena da čitaš i šta je to na šta bi voleo da ukažeš, a da je na tebe ostavilo utisak, bilo da je reč o nečem što je generalno ostavilo utisak na tebe, ili nešto što si u skorije vreme otkrio?
Veljko: Čitam, čini mi se, neprekidno. Besramno kradem ideje, stilove i trikove koje zapazim. Ipak, ja sam samo običan čovek, i ne zanosim se mišlju da ću stvoriti nešto novo, revolucionarno ili neviđeno. Sve je već napisano. Želim da isprobam sve žanrove književnosti koji mi se dopadaju, da još više suzbijem ego i potpuno otvoreno razradim neke teme. Verujem da je to zdravo razmišljanje.

                                                                                                                                                         Tatjana Avramović


Biografija:
Veljko Petranović (1981, Beograd). Piše prozu, a kao novinar radio je u dnevnim listovima. Pisao je kolumne za internet portale www.studentfitness.com i www.fuckb92.com. Bavio se glumom, plesom i bodibildingom. Radio je kao perač automobila, prodavac usisivača, lični trener i carinski agent. Živi u Beogradu.
Bibliografija: – “Mi, narkomani”, Treci Trg, Beograd, 2010.



I, naravno, priča...


 

VELJKO PETRANOVIĆ

POSLEDNJI ČOVEK NA SVETU

-         Hajde – kaže ona – ne budi smešan. Otvori vrata.
Ćutim. U ovoj situaciji, ne pada mi na pamet ništa drugo. Sve je već rečeno. Sve se zna. Čeka se samo da ja popustim. Za sada izdržavam. Svako biće voli svoj život.
-         To sam ja, lepi – kaže, i osećam njen osmeh sa druge strane.
To je njena posebna veština. Ona čini da osećaš stvari.
Igra traje već neko vreme. Bio sam pametan i sagradio sebi dobro sklonište pre nego što je sav taj pakao počeo da se dešava. Imam hranu, vodu, vazduh, čak i par knjiga za čitanje kada sam apsolutno očajan. A ovo što pokušava da me prevari nije ta Ona koju sam nekad znao. To je tuđin, prerušen i lukav. Ima strpljenja i zna moju slabu tačku.
Sam sam. Nema mi pomoći. Nemam ideju čemu se uopšte nadam. Nema odgovora na moje molitve. Bog je uvek na strani pobednika, a ja gubim ovaj rat. Ponekad besnim, urlam, udaram ove zidove koji me pritiskaju. Olakšanje ne dolazi.
      -     Sećaš li se – pita me – onog mesta na koje smo odlazili? Pored reke?
Sećam se.
-         Skoro sam prolazila tuda i, da se ne lažemo, probudila su se neka stara osećanja...
Stara osećanja su sve što imam. Nove stvari se možda i događaju, tamo napolju, ali prolaze bez mene. Tako sam izabrao. Čuvam ovo malo sigurnosti i zdravog razuma, stežem ga u ruci kao komad stene koja se odlomila poda mnom i sada padam,  bez nade, bez rezerve, bez Sunca i bez zavaravanja. Ovo je dno na kome tavorim. Ipak, moglo bi biti i gore. Mogao bih da se predam, otkatančim svoju tvrđavu i pustim čudovište da me izjede celog. To je ono što me čeka napolju.
Pamtim još kada smo išli kraj te reke. Noć je bila, a obala sva u blatu, kamenju i šikari. Voda je beskrajno talasasto crnilo, i u daljini se razaznaju svetla ponekog broda. Par neuglednih čamčića se leluja na površini, vezani su trulim kanapima i deluju gotovo avetinjski, kao da će utom nestati.
Gledam te oči, plave, velike, beskrajne, i one gledaju pravo nazad u mene. Njeni prsti su svuda po meni. Tako je blizu. A kada je ljubim, to su kao krila nekog nežnog leptira na mojim usnama. Njen vrat miriše na čistoću, na bebe, miriše kao strast i kao raj. Taj miris je vredniji od samog vazduha. A sada? Sada se krijem. S vremena na vreme bacim pogled na tandžaru koja je moja zadnja linija odbrane, kada se zombiji konačno dosete kako da provale unutra. Preuzeli su ceo svet. Valja im da završe sa ostacima. To bih bio ja.
-         Bilo nam je ipak lepo, ne možeš da kažeš da nije – uporna je, i traži me svojim maznim
glasom.
Ne smem da popustim. Znam da je sve varka. Znam da neću moći da pucam, jednom kada me te oči naciljaju. Pa i ako me razdire u utrobi, i ako sam beo, slab i usamljen, i ako nakon svega za mene nema boljitka, ja istrajavam. Neću olakšati skotovima posao. Neka se potrude bolje. Neka nađu samo suve kosti. Neka se uguše njima.
-         Hajde – insistira – otvori mi. Rekla sam ti da ću se jednom opet stvoriti ispred tvojih vrata, lepi moj. Nedostaješ mi.
Istina, rekla je to. Verujem, doduše, da je kontekst bio drugačiji. Možda uspem da se probijem. Možda joj ipak saspem zrno po sred grudi, presečem je na pola i dobijem šansu za beg. Za novi početak, šta god da se tamo napolju nalazi. Nemam drugog načina da to saznam. A možda mene nešto preseče, pa joj padnem u naručje i priznam, dok žvaće moju vratnu žilu, da sve ovo vreme razmišljam o njoj, da i ona nedostaje meni, da je ona poslednja prava-pogrešna osoba koju sam imao i izgubio.
Za sada ćutim kao kurva, držim se za ostatke lepih sećanja i pitam se koliko bi bolelo kada bih okončao ovu predstavu. Pola sekunde? Možda ni toliko. Trenutno se čupam, ne znajući dokle, ne znajući zbog čega.

A nekada smo šetali, bilo je zimsko vreme, samotnim stazama jedne planine i delovalo je kao da smo poslednji ljudi na svetu. Imala je kosu, smeđu kosu koja ima ukus utehe i kada se osmehne, taj osmeh je ličio na cvetanje najlepšeg belog cveta koji sam ikada video. Ona je činila da pevam na sav glas kao da sam potpuno, neizlečivo lud, da plačem i da ceptim od sreće i da grmim potmulim besom, nekad sve to u isto vreme. A sada čeka, hvata me na prepad, udara po najosetljivijim strunama koje zna da imam.
Pucam, čini se, po svim šavovima. Ruke drhte, proklete, slabe, neodlučne. Možda je sve ovo jedna velika greška. Ma da. Izmaštao sam čitavu priču. Problem je u meni. Sanjao sam. Možda još sanjam. Ko zna? Samo treba biti hrabar, napraviti taj korak, otvoriti srce. Ona govori:    
- Tužna sam kada me tako ignorišeš. Pa nisam valjda toliko pogrešila, da ne želiš baš nikada da me vidiš?
Čujem njen tihi plač. Naposletku, progovaram:
-     Ti znaš da ja tebe volim, draga moja. To se nikada neće promeniti. Zahvalan sam na tome što si odlučila da uđeš u moj život. Bio sam tako srećan sa tobom. Ali – lažem bezobrazno – ja sam i sada srećan. Samo je došao trenutak da krenemo svojim putevima. Budi i ti srećna. Znaj da te svuda nosim sa sobom.
I tada se otkriva. Prvo jedan momenat tišine, a onda krik koji kao da dolazi iz grla hiljadu preklanih svinja, udaranje, režanje, i gadan zvuk grebanja po gvožđu. Bes gladne zveri. Vrata se tresu. Valjda će izdržati. Moraju. Lično sam ih skovao tako da budu jaka. Nemam pojma kako, ali u ovom trenutku se čak i smešim.  
- Čekam te – kaže.

среда, 7. јун 2017.

Intervju Ana Vučković








                                                          Energija u dve reči – Ana Vučković

Energija koja se oseća u pričama, kolumnama koje čitaoci City magazina mogu da čitaju, očima koje naizgled smirenom licu daju neverovatnu živost. Najzad, energija u glasu koji je istovremeno zvonak i pomalo dalek, kao da je već u nekoj paralelnoj priči koja se roji i stvara u njenoj glavi – tu je, čuje se, odzvanja u žamoru prepune ulice, a opet, kao da je negde daleko. Ipak, ne postoji ništa u pojavi i stvaralaštvu Ane Vučković što ne može da zaintrigira. Kao što i nju, kako i sama kaže intrigiraju neke teme ili događaji koje, naizgled sitnicama ili nebitnim detaljima želi da istakne. Nešto kao fotografija koja u prvom planu ima izoštrenu figuru a zapravo je sve ono što je zamagljeno čini kompletnom i pojačava utisak.
Fokus – kaže Ana, to joj je potrebno. Nama je vrlo lako da se fokusiramo na nju, njenu pojavu i priče. Zbirka priča “Krik” samo dobija na jačini jer je i ona deo ovog poduhvata.
Drago mi je što sam imala priliku da Ani postavim ova pitanja jer je I ona osoba koja jako voli da pravi intervjue, takve razgovore smatra izuzetno važnim susretima, posebno ako se sagovornik otvori.

KriK: O čemu voliš da pišeš i na koji način stvaraš – samo kad te nešto posebno intrigira ili ti je pisanje svakodnevni process?
Ana: Svakoga dana napišem nešto. Nekad je to samo zanimljiva misao ili ideja, nacrt za nešto buduće. Vozim se tramvajem, i onda na stanici uđe divno obučeni deka i ja pomislim na to kakav je bio kao mladić i zapišem u Moleskine od koga se ne razdvajam – deka- mladić. Od toga može da nastane stašta, možda kratka priča ili kolumna, a možda ništa. Nekada se od pahulje napravi lavina i da, ima tema koje me zaokupljaju i koje mi dugo ne daju mira, intrigiraju me, večite teme ljubavi i smrti, naravno. Neke su namirnice da od njih nastanu vinjete, a od nekih se prave veliki raskošni ručkovi. Za raskošan ručak treba vremena, tako se ja već godinu dana rvem sa jednim tekstom, sastavljenim od mnoštva tih sitnih vinjeta, slatkih jelca, koje će biti deo tog obilnog ručka. Nekada u glavi imam samo sliku, samo prizor, koji se onda nadgrađuje i u samom pisanju, nekad imam nameru da postignem nešto, ali odem u sasvim drugom smeru.

KriK: U ovom konkretnom slučaju (priča u zborniku “Krik”), tema je bila zadata. Koliko i da li ti se sviđa pisanje na zadatu temu?  Koliko te je “krik” kao tema pokrenuo i jesi  li svoju priču pisala namenski, za zbirku?
Ana: Nekada mi je potrebno usmerenje, možda mi je u ovom slučaju bilo lakše da počnem, jer nisam sama sebi zadala temu. Iako kažu da treba pisati svakoga dana, da bi se ostalo u formi, ja sam, priznajem, velika lenjivica, pišem samo kada osetim da to želim. Zato mi je tzv. narudžbina pomogla da ponovo počnem. A opet, i taj jedan termin KRIK, toliko je širok i asocijacija je mnogo. Krik sam razumela kao zvuk i poželela da napišem priču o dvema svojim ljubavima – o radiju i o arhivama. Zapitala sam se šta bi se desilo da postoji fonoteka najčudnijih i najbizarnijih zvukova, od onih u javnom saobraćaju, restoranima, zvuka Nijagarinih vodopada, pa do onih sasvim malih intimnih i i privatnih, kao što je zvuk baš prvom dodira sa nekim ko će nam značiti, zvuk vijorenja kose, prolaska gliste kroz zemlju. Ja radim u Radio Beogradu, a moja mama u Dokumentaciji. Obe volimo da prebiramo po starim dokumentima, bili oni papirni ili zvučni. Sviđa mi se da pišem na zadatu temu. Volim da me neko navodno omeđi, a ustvari me osnaži. Priču sam pisala namenski za zbirku.

Krik: Imaš li uzore u umetnosti, književnosti pre svega?
Ana: Mišljenja sam da svako priča svoju priču. Možda nisam najbolji pisac na svetu, ali osobena jesam. Ima mnogo umetnika čiji mi se rad veoma dopada, a da mislim da ne vrše nikakav direktan uticaj na ono šta ja sama radim. Ono šta volim i šta utiče na mene veoma su različte stvari. Ne samo da ne želim da imitiram, mislim i da ne umem. Pre bih volela da govorim o okidačima, nego o uzorima. Dešava mi se da čitam neku knjigu, pa da mi red reči, neki pasaž ili detalj otvori neki moj svet, da dobru ideju, desi se da u toku nekog filma poželim da odmah zapišem neku svoju asocijaciju. To mi se nedavno desilo na projekciji dokumentarca o fotografkinji Vivijan Majer, to mi se dešava kada čitam Kiša ili gledam stare neme slepstik filmove. Trenutak u kome sam otkrila Kortasara, pesnika Ilhana Pačariza i slikara Edvarda Hopera veoma su važni u mom stvaranju, a da toga ti umetnici nisu svesni. A možda nisam svesna ni ja.

KriK:  Objavljuješ još od tinejdžerskih dana i tvoje priče i romani dobijali su ili su bili u užem izboru za najprestižnije književne nagrade. Koliko to znači tebi i kakvo je tvoje mišljenje o takvim nagradama, da li su od nekog posebnog značaja za stvaraoca?
Ana: Nagrade su sjajne, jer sam ja egzibicionista i, ako sam tako raspoložena i ako sam zadovoljna onim što sam napisala, volim da istupam. To nema veze sa književnošću, već sa mojom prirodom u kojoj se stidljivost i prijatnost prikazivanja naizmenično smenjuju. Nagrade su super, jer će nešto za šta smatraš da je dobro i lepo doći do mnogo više ljudi, jer ljudi hrle da kupe nagrađene knjige. Nisam dobila mnogo nagrada, ali sam više puta nominovana i da, učinjena mi je čast, ali neretko sam to razumela i osećala i kao pritisak, da moja sledeća knjiga mora da bude još bolja. Sada nemam nikakav pritisak i ne brinem, pišem kako mislim i važno je da li sam ja zadovoljna. Na kraju, šta je nagore što može da mi se desi? Da mi kažu da mi je knjiga potpuni promašaj. Pa šta! Pogotovo što govorimo o umetnosti, koliko puta se meni veoma dopadne nešto što se i mojim bliskim prijateljima ne svidi. Dok pišem u glavi nemam ni zamišljenog čitaoca ni kritičare, zadovoljavam sebe, svoj poriv za pisanjem i osećajem smisla.

KriK:  Da se vratimo “Krik-u”. Kako si se uopšte našla u ovom izboru uredništva i idejnih tvoraca zbirke i kako ocenjuješ saradnju?
Ana: Ja sam generalno veoma društvena osoba, ali sam takva sa svojim prijateljima. Književno sam veliki samotnjak. Nikada nisam bila deo nekog pokreta, čak nisam objavljivana ni u književnim časopisima, nisam se družila sa drugim piscima, dakle, nije to bila neka tipična književna putanja. Imam utisak da je sve što uradim nekakav presedan. Ne mogu da kažem da mi se nije sviđalo upravo to što nisam morala da budem deo kakofonije književne scene. Uprkos tome, obradovao me poziv Borka Veljovića da napišem priču za zbirku Krik, jer to nije podrazumevalo neku saradnju sa drugima, već opet individualni čin. Imala sam osećaj kao u školi, kada presavijete papir nekoliko puta, pa neko nacrta glavu, nego trup, a neko noge, pa se onda iznenadite šta je saldo, šta smo na kraju dobili. Tako je meni sa Krikom i to mi se dopada. Radimo svi zajedno, a opet svi pojedinačno stvaramo svoje svetove.

KriK : Da li misliš da “Krik” može da predstavlja zbirku ili je to zbornik više “krikova” (ukupno šesnaest, koliko je priča odabrano za objavljivanje) ? Takođe, imaš li nekog svog favorita u ovoj zbirci, šta ti se posebno dopada?
Ana: Krik je uzbudljiv upravo zato što je polivalentna zbirka šesnaest svetova i vizija. Svi znamo za primere umetničkih i svakolikih drugih sinhroniciteta, gde na dve tačke zemlje dva bića napišu sličnu priču ili smisle istu melodiju. Ono što mi se posebno dopada što se nas šesnaest nismo nigde poklopili. Zato je ova zbirka uzbudljiva, pada mi na pamet da bi ovo bio i dobar filmski omnibus. Tu je mnogo svetova, svet detinjstva, svet brutalne sadašnjice, moj distopijski. Ne bih izdvajala nikoga posebno, upravo zbog te stilske i poetičke različitosti. Ono što mogu da kažem je da sam uživala u zbirci, ali i moji prijatelji, koji nisu bili subjektivni, već su pored moje pohvalili i neke druge priče. A to je važno.

KriK : Da li su ovakvi poduhvati, okupljanje mladih pisaca i neke “nove energije” značajni za našu književnu scenu i koliko?
Ana : Malopre sam rekla da nisam ljubitelj grupisanja, u kojima imam osećaj da moram da položim žrtvu svoje individualnosti. Možda sa vama neću biti moćna, ali baš me briga, idem sama. Mislim da bi za stvaranje nekog pokreta morali da postoje duboki razlozi – poetički i duhovni, da se ne grupišemo kao interesne zajednice. Kada pomenemo Rat Pack ili nadrealiste, to je ipak nešto drugo. Volimo da živimo na sličan način, drugarčine smo ili pišemo u istom ključu ne gubeći individualnost – to je nešto što podržavam. Takođe, podržavam i nastojanja da se mladi i ne samo mladi pisci okupljaju neformalno i da se više čita – i kod kuće i u javnom prostoru. To mi je lepo i zato je Krik zanimljiv poduhvat. Lepo je da budeš deo nečega na šta te niko ne prisiljava. Tek onda to može biti svim srcem.

KriK: Da li sebe i svoje stvaralaštvo negde svrstavaš, ili pišeš onako kako te „olovka“ vodi? Imaš li neku ideju šta bi želela da dostigneš u spisateljskom smislu ili je i to jedna avantura?
Ana: Pišem kako me tipke na tastaturi vode, jer olovku ne koristim baš dugo, što mi je žao, jer imam fetiš na lepo zaoštrene grafitne olovke. Njima češće crtam i to dok telefoniram. Crtam haljinice, ja, nesuđeni modni kreator. Pisanje jeste avantura, delom vođena, delom planirana. Delom, jer sve je to u mojoj glavi, slike, sadržaji, utisci, izaći će ili neće nekad, u obliku koji još ne znam ili samo naslućujem. Postoje okidači i postoje teme, važni su afiniteti i karakter čoveka kao pisca. Nemam ideju šta bih volela da dostignem u spisateljskom smislu. Naravno da bih volela da pišem mnogo i dobro, da knjige izlaze, kupuju se, da ih ljudi mnogo vole i pričaju i o meni i o njima. Već sam doživela da ljudi citiraju pasaže iz mojih knjiga i to je lepo, čak me i psotidi. A nekad čak i zaboravim da sam nešto ja napisala. Volela bih da budem omiljeni pisac i važan pisac, zar to ne bi voleli svi koji se time bave? Ipak, neću crći ako to ne bude tako. I samo stvaranje u tišini je veliko uživanje.

KriK : Čitaoci našeg bloga imaju priliku da pročitaju i tvoju biografiju ali, reci mi, šta je još privlači, čime voliš da se baviš. Završila si dramaturgiju i potom pohađala master studije filmologije. Koliko je toga u tvojim pričama i pisanju? Da li u tom smislu imaš neke ambicije, drama, scenario za film ili pozorište, ili nešto drugo?
Ana: . Ja imam mnogo ideja, ali život je komplikovaniji nego što sam mislila. Radim nekoliko poslova da bih živela i imam sreću da ni poslovi nisu rđavi. Čak su i veoma prijatni. Radim na Radio Beogradu 2 kao novinar iz oblasti filma i Radio Aparatu na kome uglavnom puštam muziku koju ja volim. Bilo bi idealno kada to ne bih morala da radim, kada bih imala mecenu ili bila bogata i onda bi moj život bio pisanje i putovanje i svakojaka uživanja. Ali to nije tako, i nažalost nisam milionerka, kao i većina ljudi koje znam moram da grabim vreme za ono što najviše volim. Pomenula sam lenjost protiv koje se borim, ali sada čak više nije lenjost moj najveći neprijatelj nego umor. Da, hoću da pišem svašta – knjige, drame, scenario, bizarne almanahe (jedan od njih nastaje već, evo godinama) , pesme. Više se ne opterećujem formom. Želim da budem skriboman, da pišem do iznemoglosti, pa da ono što je krš propadne, a ono što je dobro – ostane. Ali samo je važno da se radi. Za tim čeznem, jer nemam luksuz vremena za pisanje. To uskoro mora da se promeni.  Ja obožavam film i u svim mojim knjigama je primetan uticaj filmske montaže primenjene na tekst, obilje referenci iz filma, muzike, umetnosti uopšte. Istorija rokenrola, moda, trivije, bizarije, trice, hrana, sve su to moje opsesije i to znaju moji bližnji, a takođe i čitaoci. Sve hoću da radim, samo se nadam da ću imati vremena i da ću se fokusirati. Ono što mi treba je – fokus!

KriK: Rado ćemo preporučiti našim čitaocima da pronađu nešto od tvojih knjiga i pročitaju, a imaš li ti neku preporuku ili, da li je u skorije vreme neka knjiga ostavila na tebe poseban utisak?
Ana: Ceo svet je poludeo za Elenom Ferante i njenim knjigama, a poludela sam i ja. Predgrađe Napulja, poratna atmosfera, dve drugarice, nežnost i brutalnost, sočne filmske slike, sve mi se tu dopalo. Kao italijanofil mnogo volim sve što radi Sorentino - i film i književna dela. Bujno, raskošno, tako i ja stvaram, nakićeno.  Veoma mi se dopala i poslednja Pamukova knjiga ''Žena crvene kose'', kao i ''Devojke iz Sao Paola'' brazilske spisateljice Ližije Fagundes Teles, priča o tri različite žene i represiji u Brazilu. Ipak, u poslenje vreme manje čitam, a više pišem. I to je dobro. Moram da završim rukopis koji me zaokuplja, koji je težak, a opet tako tanan. Radi se o nečemu što bi trebalo da bude moja nova knjiga. Držite mi palčeve da je finiširam uskoro.


                                                                                                                             Tatjana Avramović

Biografija
Ana Vučković je rođena 16.novembra, 1984. godine u Beogradu.  Osnovnu školu je pohađala na Zvezdari a svoje školovanje je nastavila u Četrnaestoj beogradskoj gimnaziji. Studirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti a zatim i pohađala master studije filmologije na istom fakultetu.
Njena autorska karijera počinje u ranom detinjstvu, kada sa 15. godina (1999.) dobija nagradu Borislav Pekić za najbolju kratku priču pod nazivom Ljuljaška. Njene knjige se odlikuju mnogobrojnim pojmovima pop culture, čiji je veliki poznavalac. Karakteristično za njene knjige jesu mnogobrojne priče iz njenog detinjstva i puberteta u kojima se svi barem u neku ruku prepoznajemo.
Pored pisanja knjiga, Ana je i novinar Radio Beograda. Teme o kojima najčešće izveštava vezane su za film, pozorište i kulturne događaje. Autorka je kolumni za Siti magazine - onlajn i štampano izdanje.
Pored “Pekićeve nagrade” za mladog književnog talenta, njen roman prvenac “Epoha lipsa juče”bio je u užem izboru za NiN-ovu nagradu 2003. godine. Zbirka priča “Plišani soliter” ušla je u uži izbor za nagradu “Isidora Sekulić”, 2007.godine.
DELA :
  • Epoha lipsa juče (2003) - roman
  • Lust 'n' dust (2004) - roman
  • Plišani soliter (2007) - zbirka priča
  • Surfing Srbija (2012) - roman
 Anina priča...



Ana Vučković

KRIK

Probudio ga je oštar i neobičan zvuk. Nekoliko trenutaka Dušan nije mogao da ustanovi koji je deo dana, to mu se, kao i drugim ljudima dešavalo kada zaspi po podne. Nije voleo da spava tokom dana, ali tog je bio beskrajno umoran, omamljen radom na novoj radio-drami. Bilo je već devet uveče, u sobi je vladao potpuni mrak i on se plašio da uopšte ustane u tom mraku iz kreveta, kao onda kada je bio dete. – U mraku uvek možda ima nekoga – pomislio je, a onda se nasmejao možda-uvek konstrukciji. Taj smeh, doduše unutarnji i tajni, oraspoložio ga je i ulio mu hrabrost da ustane i upali svetlo. U tmini, koja je sada kapitulirala, nije bilo nikoga, osim obrisa ormara, stolova, knjiga, čaše kafe do pola popijene. Kafa mu tog dana nije pomogla da ostane budan. Živeo je u bed­noj garsonjeri, u kojoj se svetlo i dalje palilo na prekidač, a ne mišlju o paljenju svetla. Nije mogao da priušti ništa bolje još uvek. Ponovna ekspanzija radio-drama i potpuna histerija koju je ova forma zadobila davala mu je nadu da će moći dobro da zaradi i otkupi porodičnu kuću, koju je njegov otac morao da proda baš u danima oko njegovog rođenja, 2016. Svemu je bio kriv kredit u švajcarcima, a Dušan je baš tih dana kao dizajner zvuka radio na drami jednog švajcarskog autora, koji je insistirao da se upravo te večeri nađu i prodiskutuju o glavnim punktovima dela. Samo da nisam zakasnio. Nisam! Dobro je! Ne treba da koristim teleport večeras. Osvežio ga je noćni vazduh, toliko drugačiji od onog sob­nog, lepljivog od disanja i snova. Išamarao ga je vetar, i radovao se toj iznenadnoj bistrini u glavi, kojoj se posle ove kome nije na­dao. Imao je vremena da peške ode do stana, koji je umetnik iznaj-mljivao dok je u Beogradu, pa je odlučio da prošeta. Na ulicama nije bilo nikog, svi su bili kod svojih kuća i slušali petosatnu 8 D radio-dramu. To je bilo nešto slično onome čega se sa setom sećala Dušanova baka: vremena kada su, u njenoj mladosti ljudi hitali kućama da gledaju seriju nedeljom uveče. Dušan je zavideo onima koji su sada sedeli u svojim 8D stolicama i slušali drame u kojima su mogli osetiti ukus viskija u Ko se boji Virdžinije Vulf ili oštar i slan miris mora u adaptaciji kakvog pikarskog romana. Zavideo im je, ali je bio i ponosan, jer je upravo on bio zaslužan za drame koje su dopirale iz radio-aparata, koji je bio toliko veliki i udoban, da su u njemu zaista živeli mali ljudi. Sećao se priča svojih roditelja o njihovom vremenu, u kome ljudi nisu imali strpljenja da gledaju klip duži od tri minuta, vremenu u kome se televizija gledala mnogo, a radio-drame slušale veoma slabo, i bio je srećan što živi upravo sad. On je bio čovek zvuka. Zvuk jeste i na filmu, i u pozorištu, mislio je, ali radio-drama je slavljenje zvuka, onoga na šta je bio upućen. Još kao dečak voleo je da sluša, da zatvori oči i sluša huk vetra na plaži, žamor u daljini, pljuskanje dece u plićaku, voleo je da mašta, možda zato što ga je mrzelo da se pri­digne i otvori oči, da vidi decu na plaži zaista, da vidi krem kako curi sa krofne, koju na poslužavniku nosi preplanuli meštanin, sa kvrgavim nogama alasa, i dlačicama nalik na susam. Slušao je i zamišljao. Devojka sa kojom je nedavno prekinuo vezu rekla mu je da je čudan, jer momci vole da gledaju ženu, kapljice znoja između grudi, kukove oble kao bačve vina, pa tek kada označe koordinate u kojima se prostire puteno telo, prelaze na dodir, a da on voli da sluša, da zatvori oči i sluša. Ono što je tome bio razlog i kvalifi-kovalo ga za ovakav posao bio je njegov neverovatan slušni aparat. Naime, Dušan je čuo sve, od gliste koja prolazi kroz zemlju, preko razgovora koji se odvija u prodavnici preko puta, do kiše koja pada na pet kilometara odavde. Tako Dušan nije morao da gleda svoju, inače prelepu bivšu devojku, da bi se uzbudio; bilo je dovoljno da joj snop kose padne preko ramena, i taj zvuk koje bi njena smeđa kosa napravila, u njegovom je uhu stvarao poseban eho, kao i ma koju je čuo kako pucka, kako se upija u njen epitel. Šta onda reći o njenom teškom disanju ili nežnom uzdahu? Ali ovo ume i da optereti čoveka. Ona ga je ostavila, jer se neka posebnost i vrlina mogu ispostaviti kao kuluk. Hodao je sada ulicom i čuo odjeke radio-drame iz nekoliko domova unakrst. Reči nisu bile simultane, jer su slušaoci, u svojim 8D stolicama, ako bi im se učinio posebno interesantnim neki deo, zaustavljali, premotavali ili pojačavali na svojim stolicama pomenutu oporost viskija, ili rusku zimu. Čak ni jaka i snežna ruska zima i zvuk snežne oluje nisu uspeli da sakriju od Dušanovog uha žvakanje ruske salate gospođe na trećem spratu, kao ni zvuk tarenja umornog stopala mlade frizerke o papuču. Bilo je teško zaspati, smiriti se, odmoriti, mešali su mu se zvuci u glavi, sve gliste i jazavci u zemlji, bube koje sleću na ruže, pa čak i lepet krila leptira. Nekada bi čuo i trunjenje tih krila, ispuštanje vilin­skog praha, kao u bajci. Ali već se navikao na ovu svoju odliku, kao što se ljudi naviknu na kukast nos ili spor metabolizam. Svoje korake, udar gume cipele o pod, svaki obrtaj kamenčića, sve je čuo pojačano, ali o tome nije razmišljao, koliko o tome šta ga čeka u domu velikog pisca i kakav je to zadatak koji će mu dati. Vrata mu je otvorila žena koja je čistila stan, kojoj se dopao, znao je to, ne samo zato što se osmehnula čudesno, već i jer je čuo kako joj krv od uzbuđenja šiklja u obraze, koji su odjednom postali crveni. Ona ga je uputila u sobu, pa je mislio da ga očekuje neobavezni snošaj i malo milovanja u posteljini koju je žena upravo presvukla, ali ne, u sobi je ostao sam, a tamo ga je sačekala zvučna poruka gospodina pisca, koja je počela da se emituje čim je ušao u sobu i zatvorio vrata. Izvinjavam se što neću moći da se pojavim, na putu sam, snimam zvukove vodopada sveta. Znam da ste nameravali da snimite čitav niz zvukova, novih i svežih, dragi mladiću, ali ja vam pružam moju arhivu, koja se nalazi upravo ovde, u ovoj sobi u kojoj se nalazite. Verujem u vaš talenat, slobodni ste da ostanete u mojoj kući koliko želite, da koristite sve ono što sam skupio, a što je najveća arhiva zvuka ikada. Nameravam da otvorim muzej zvuka, do sada najobuhvatniji. Ne mislite samo na ovu našu dramu, već na sve drame koje nas očekuju. Odabrao sam vas, jer znam za vaš mali problem, da tako kažem. Čućete i ono što drugi ne mogu. Ali odabrao sam vas i zbog karaktera i duše, bez njih vaša bizarna osetljivost ne bi bila toliko dragocena.
Odakle početi u nizu dugmića, koji su se kao kakav pazl pru-žali svuda u zvučnoj sobi. Pritisnuo je nasumično dugme. Bio je to poljubac mame u glavu bebe; čuo je Dušan da su te usne bile vlažne i roze, da je majka bila veoma mlada, a da je bebina fon­tanela bila osetljiva. Drugo dugme bio je zvuk reke, za koju je Dušan osetio da je Ibar, pa je mahinalno počeo da peva pesmu kraja odakle je bila njegova baka. Treće dugme bilo je nekakav šum, a Dušan je znao da je to šum kada prolaziš kroz šumu u suton, a imaš osećaj da si u nekakvoj srednjovekovnoj bajci. Okrenuo se i otišao u drugi ugao prostorije, da promeni nešto; dugme koje je pritisnuo bio je odglumljeni orgazam iz porno filma sedamdesete godine u kamp prikolici u Istočnoj Nemačkoj, za kojim je usledio jedan pravi, i to onaj koji je maloletnica imala sa Marlonom Bran­dom, onda kada ga je gotovo primorala da je obeščasti. Nizali su se spuštanje slaninice na vrelo ulje, urlik sreće devojke kada je saznala da je oslobođen Beograd, zvuk reakcije vrelih zrnaca peska i u ciklama nalakiranog nokta nesrećno zaljubljene učiteljice, zvuk raspršavanja parfema po telu ljubavnice Luja XIV što na licu već ima 100 grama skorelog pudera. Dušan nije mogao da prestane da pritiska dugmiće, zvukovi su se mešali i stvarali čudnu kakofon­iju. Ipak, jedan zvuk ga je iznenadio, bio je to izlazak iz kreveta Dušanove devojke onog dana kada je ostavila njega i otisak svog tela u reljefu dušeka. Krckanje njenih kostiju i naticanje baletanki na stopala bio je zvuk koji je Dušan čuo, i njegovo raspoloženje je splaslo. Nedugo zatim začuo je, pritisnuvši drugo dugme, drhtanje čoveka pred streljanje; škripu mastila čika Jova Zmaj, kada je, tako sam i tužan pisao Đuliće uveoke, zvuk koji dopire iz usta i uma ju­naka Munkovog platna, zvuk tišine u kapeli, zvuk mehurića sitnih, kao i dete koje propada dublje i dublje, i tone u Mediteranu. Čuo je zvuk kremacije knjiga u Narodnoj biblioteci, u bombardovanju, kao i smrtni ropac svoje majke, na koji se nastavio zvuk rušenja zgrade, prepune ljudi, uspomena i nežnog češkog kristala.
Dušan je kriknuo. Taj njegov krik snimljen je i uredno zabe-ležen, zaveden pod rednim brojem 2016 u arhivi najrazličitijih zvu­kova – biće potrebno da se pritisne malo zeleno dugme, da se on ponovo čuje. I, ko zna, možda će ga jednom neki osetljiv mladić čuti kao krik preosetljivog momka, koji nije izdržao slušajući zvuk sveta.