Eto nama radosti, što bi rekla naša urednica Jeca,
napokon intervju sa Predragom Kisićem.
Uživajte.
Konkurs za Krik 2 je u toku.
napokon intervju sa Predragom Kisićem.
Uživajte.
Konkurs za Krik 2 je u toku.
Kisa:
Pišem, jer to sam ja, čovjek koji piše.
Krik:
Ti si mlad pisac i pesnik, “poznajem te” samo putem društvene mreže Facebook, i
naravno, knjige gde nam je oboma objavljena po jedna priča, ali, za mene ali i
čitaoce našeg bloga, reci nam nešto o sebi, nešto što te pored pisanja,
razlikuje od drugih, izdvaja, čini posebnim i drugačijim.
Kisa:
Mislim da svaki iole normalan čovjek nikad ne govori o samom sebi, bar ne bi
smio. To je, valjda, na drugima da govore, ako imaju šta reći, ako je vrijedno
pomena. Od drugih me razlikuje to što ne ličim na druge, ne trudim se, ne želim
i sugurno je da nikad neću htjeti da budem poput nekoga. Život me naučio da
gazim svojom stazom, da krčim svoje puteve, da ih ušančim, utabam, bos ili u
cipelama, pa kako mi bude. Život mi je počeo u prošlom milenijumu, prošlom
vijeku, u nekoj prošloj državi, nekog prošlog naroda, u nekom ratu, u nekim
izbjeglištvima, selidbama, pod nekim granatama, skloništima, odrastao sam u
ciganskoj mahali, u jednoj čerpićari, i nisam naučio šta je to normalan život,
šta je to normalan put, neki normalan životni tok. Kod mene je sve drugačije,
od banalnih do onih najvećih stvari. Nisam živio život poput velike većine, ni
blizu, i ne živim ga ni danas, i da vam iskreno kažem, to ja i ne želim.
Drugačije sam prohodao, drugačije sam progovorio, drugačije sam naučio da
jedem, drugačije sam naučio da spavam, da se drugačije budim, da drugačije
mislim, čitam i pišem, drugačije sam izbore pravio, donosio drugačije odluke,
susretao se sa drugačijim iskustvima, imao drugačije doživljaje, predstave,
poimanja, drugačija shvatanja i razmišljanja. Jednu školu sam završio s
radošću, drugu školu sam napustio s gađenjem. Prve simpatije, prve ljubavi,
prve poslove, prva pijanstva, odnose, prijateljstva, sve moje prvo je bilo
drugačije. I danas je tako. Drugačije gledam ovaj svijet, drugačije o njemu
pišem i govorim. Drugačiji mi je nadimak, ja sam drugačiji, ni bolji, ni
ljepši, ni pametniji, ni pretežniji, jednostavno drugačiji. Jedini sam
grobar(bivši) koji je volio da piše, koji I sad piše. Poseban sam kao i svi
drugi ljudi. Svako je poseban na svoj način i zbog nečega. Ako je naučnik
poseban po genijalnosti i izumima, što jeste, kao što je i Dostojevski poseban,
na drugi način, poseban je i onaj hindus što skuplja đubre u rijekama Indije.
Svako ima svoju posebnost, niko nije bez talenta i dara,bez svrhe što postoji.
KriK:
Da li radiš ili si radio neki posao koji je neobičan, zanimljiv i da li iz toga
možeš da crpeš inspiraciju, koliko ima autobiografskog u tvojim delima?
Kisa:
Da, radio sam drugačiji posao. Vjerovatno misliš na grobarski posao koji često pominjem. Radio sam i druge neobične
poslove. Od kancelarije i košulje do lopate i blata. Iz svega toga crpim ideje.
To je život. Živim i pišem. Sve je autobiografsko, sve je ono što sam proživio,
ne izmišljam baš ništa.
KriK:
Od kada pišeš i o čemu najčešće? Postoji li neka tema koja te posebno okupira?
Pre svega, zbog čega pišeš?
Kisa:
Počeo sam jako rano, u dvanaestoj godini čini mi se. Najčešće o životu, o svemu
što proživim, osjetim, o svemu što me dotakne, a dotiče me mnogo toga. O
ljudima, o njihovim životima, o sudbinama mnogih ljudi. Najčešće o ratu i
životu onih koji su na svoj način prošli taj pakao. Mislim da je to rat,
prokleti rat, to je tema kojom sam okupiran. Okupirali su me u ratu, sad me rat
kao tema okupira. Eto, ja nikad da izađem iz te okupacije. (smeh) Pišem jer to
je, manje-više, sve što imam, to najbolje znam, to mi najbolje ide. Moram, to
je moja potreba, najdublja potreba, jednaka onoj gomili potreba, za hranom, za
vodom, za ljubavlju, za životom, za vazduhom. Mislim da bih bez pisanja bio
potpuno lud, da bih se udavio, ugušio, mislim da bih crko kao pas sa ulice,
mislim da bih bio sasvim izgubljen u ovom ludilu u kojem živimo.
KriK:
Na koji način stvaraš? Da li je to pitanje inspiracije ili je to svakodnevna
potreba, svakodnevni trening, koji se kasnije doteruje i sređuje?
Kisa:
Kao što već rekoh u prethodnom odgovoru, to je potreba. Stvaram iz nagona,
sasvim prirodnog, zdravog, spontanog, redovnog nagona koji je poput gladi,
poput žeđi, poput najveće potrebe. Pišem, jer to sam ja, čovjek koji piše. Neko
igra fudbal, neko košarku, neko peca, neko ide u lov, neko pije, neko zida
kuće, neko prazni kontejnere, neko živi od penzije roditelja, neko se drogira,
neko krade, eto, ja pišem. Moje pisanje je moja borba, borba za opstanak, borba
za život, moj lični obračun sa svime, moja borba da ja ostanem ja. Inspiraciju
ne čekam, ne očekujem je, ne nadam joj se. Ako se pojavi, pojavila se, ako ne,
svejedno, ja šest dana u nedelji radim, posvećen sam pisanju, I uvijek postoji
nešto, neka ideja, misao koja tinja, neka tema, negdje, nešto, što mi govori,
javlja se, što osjećam, vidim i čujem, to prenosim na papir, ili otkucam.
Svakodnevni rad na nekoj priči, ili romanu, to je određena vrsta treninga. Svakodnevno
pisanje, maker to bio i samo jedan stih, I to je neki trening. Poeziju ne
dotjerujem, ne sređujem, nju jednostavno “ispalim”.
KriK:
Postoje li pisci zbog kojih si zavoleo književnost , da ne pominjem uzore, ali,
recimo, pisci zbog kojih si i sam poželeo da stvaraš?
Kisa:
Imao sam tu sreću da u isto vrijeme “naletim” na Andrića i Bukovskog, I to u
periodu koji je u mom razvoju, formiranju ličnosti, bio najznačajniji, u
pubertetu. Dva poptuno različita pisca, na dva potpuno različita načina su me
učili o životu. Andrić me obuzdavao tamo gdje sam bio divlji, ili sam htio, ili
sam mogao da budem divlji, a Bukovski mi je davao vjetar u leđa, da budem svoj,
da me ne proguta sistem, da me ne požderu hijene društva koje ispiraju mozak i
ubijaju dar u svakom čovjeku, I dar i slobodu. Od tada sam učio od najboljih
pisaca, kao i danas, I od tada želim da stvaram, jer su mi pomogli da shvatim,
da smisao života, pored ljubavi, jeste stvaranje. Stvaranje je bila moja
potreba oduvijek. A rođen sam i odrastao u suštoj suprotnosti od stvaranja, u
razaranju, koje i danas traje. A bilo je i drugih, bilo je i drugih uzora osim
pisaca.
KriK:
Da li postoje još neke stvari koje te zanimaju, okupiraju? Neka druga umetnost,
na primer?
Kisa:
Postoje, naravno. Po prirodi sam kreativac. Zanima me muzika, zanima me film,
slikarstvo, filozofoija, nauka, teologija, apologetika. Volim rad. Volim da
stvaram, jednostavno. Ne mora to biti samo umjetnost. Mada, svako stvaranje jeste
neka vrsta umjetnosti. Drvo, glina, gips, vosak, sve su to divne stvari, divni
materijali od kojih ponekad nešto pravim. Crtam, ali za svoj gušt. Moderna,
nadrealizam, apstrakcija, kubizam. Zanima me mnogo toga. Ima me svuda gdje može
da se stvara, da se bude kreativan, maštovit, slobodan. Zanimam se nešto oko
životinja, zanima me arhitektura, kulinarstvo, volim da kuvam, obožavam.
KriK:
Kada je u pitanju “Krik”, kako si dospeo u ovu “priču” i društvo?
Kisa:
Borko me pozvao. Predložio mi da učestvujem. Pristao sam vrlo rado, I evo me.
KriK:
Skoro svim piscima iz naše zajedničke zbirke postavim pitanje o tome kakvu
asocijaciju na njega ostavlja tema, koja je bila zadata, a to je “krik”. Da li
si priču pisao namenski, po pozivu za učešće u ovom poduhvatu ili je nastala na
neki drugi način?
Kisa:
Krik je tema na koju mogu uvijek pisati. Na samu pomisao ređaju mi se desetine
slika i prizora koje bih mogao opisati. Žao mi je što tu priču nisam uredio
malo, jer je pisana veoma davno, amaterski, ali dobro, mislim da može proći.
KriK:
Inače, pored ovog književnog konteksta, koliko je značajna pojava jedne male
izdavačke kuće koja je za kratko vreme, prilično ozbiljno izazvala veliko
interesovanje, okupila talentovane mlade pisce i promoviše isključivo kvalitet?
Kisa:
Mislim da je veoma značajna. Uvijek su velike stvari nastajale u malom, ali
bogatom, uvijek malim ali sigurnim koracima polazili su veliki. Krik je kriknuo
u javnost, i dobro je, odzvanja. Eho će sigurno da se dočeka negdje na neko
pravo mjesto, da odzvoni i dopre do ušiju i razuma koji će to poštovati i
podržati, pomoći da se digne na viši
nivo.
KriK:
Kakva je saradnja sa “Krikom”? Da li si zadovoljan, da li ćeš se odazivati
novim pozivima za druženje ili pisanje? Evo, upravo će biti objavljen konkurs
za drugu zbirku “Krik 2”, da li ćeš možda učestvovati, ako budeš imao pravo?
Kisa:
Saradnja je korektna. Jesam, zadovoljan sam. Borko i društvo to lijepo rade.
Volio bih da mogu pomoći i učestvovati aktivnije, ali mi neke druge stvari u
životu trenutno stoje na putu, tako da…biće prilike da se družimo. Za saradnju
sam uvijek otvoren, zašto da ne. Dobro njima, vama, dobro meni, tebi, dobro
svima. Važno je da radimo pravu stvar, nešto ispravno, vrijedno, pa, gdje je
kvalitet prisutan, tu je uspjeh neminovan. Ako me pozovu, odazivam se. Ako bude
mjesta za mene, tu sam.
KriK:
Obzirom da si iz Republike Srpske, nažalost, nisi prisustvovao promocijama ove
knjige koje su, za sada održane samo u Srbiji, ali, verujem da si je pročitao.
Kako ocenjuješ priče svojih kolega, da li, možda možeš da izdvojiš nekog autora
ili priču?
Kisa:
Da. Žao mi je što se nismo družili tom prilikom. Pročitao sam, naravno. Mislim
da ima mnogo kvalitetnih autora. Ne bih nikog izdvajao, svi su zaslužno pozvani
i mislim da su svi opravdali taj poziv.
KriK:
Prateći tvoje objave na Facebooku, mogu da zaključim da stalno pišeš. Da li je
to samo u kratkim formama kakve postavljaš ili, iza svega, nastaje možda i
nešto veće?
Kisa:
Fejsbuk je igra, malo igra, malo reklama, malo zanimacija, malo druženje, i
tako.. ne gledam to kao nešto mnogo važno. Trudim se da iskoristim na najbolji
način ono što nudi, a, istina, ono najbolje što imam to čuvam za ozbiljne
projekte, za izdavače. Poeziju inače ne pišem, to je nešto što se nedavno pojavilo
kod mene. Kad odmaram od pisanja, pišem pjesme, ili kad me nešto previše boli
pa nemam snage o tome pisati duže, ja napišem pjesmu za par minuta. Inače, pišem autobiografski roman, a započeo sam još
četiri romana. Dok radim na jendom, odmaram od drugih, i sve tako. Šest dana u
nedelji, petnaest sati u prosjeku, pisanje, pisanje, i samo pisanje. Ostatak
vremena provodim u šetnjama, ili odem sa nekim od prijatelja na piće, čitam,
slušam muziku, pratim neka predavanja, izučavam, istražujem, putujem kad god
mogu, kad god imam priliku, odlazim u prirodu, ali stalno nešto usput
zapisujem. Tako da - da, nastaje nešto
veće i mnogo ozbiljnije.
KriK:
Imaš li objavljena samostalna izdanja i kako naši čitaoci mogu da dođu do njih?
Objavljuješ li u književnim časopisima, na portalima?
Kisa:
Prošle godine se pojavio moj roman, “Ukleti
vrt”, u samostalnom izdavaštvu Tanje Mijanović iz Beograda. Roman je
skromno predstavljen na beogradskom Sajmu knjiga, u skromnom tiražu. Primjeraka
više nemam. Međutim, taj roman će ako Bog dragi da doživjeti drugo izdanje, ali
tek nakon što ga prepravim, doradim, sredim, jer tek posle nekoliko mjeseci sam
uvidio da sam previše požurio s tim romanom da bih stigao da bude predstavljen
na sajmu. Pišem, objavljujem za nekoliko časopisa i portala. “Književnost uživo”
i “Pokazivač” su redovni, a povremeno objavljujem i u mnogim drugim. Neke
saradnje tek predstoje.
KriK:
A sada, kao čitalac, pretpostavljam da možeš za sve nas da istakneš i ukažeš na
nešto što si otkrio, čitao, što je na tebe ostavilo poseban utisak. Možda to
može da bude preporuka za čitanje.
Kisa:
Otkrio sam mnogo sjajnih pjesnika na Fejsbuku. Čitajte majstora Dylana Hormana.
Čitajte braću Arežine, Milovana i Radovana. Milana Zagorca, dobar je i ovaj
Tomaš, ima ih još, da ne nabrajam sad. Klasika je neizostavna. Preporučujem
Karl Uve Knausgora. Sjajan je. Na mene su mnogi ostavili snažan utisak, ali to
su sve stari pisci, klasici, njih već znate. Čitajte ove na kojima književnost
ostaje. Čitajte mene jebiga. (smeh)
Tatjana Avramović
Predrag Kisić – Kisa, rođen je u Visokom, BIH,
1991.godine. Od 1996. živi u Bjeljini. Piše tekstove i kratke priče kao i
kratke prozne zapise, ali i poeziju. Objavio je roman „Ukleti vrt“ kao
samostalno izdanje, 2016. Ima i više gotovih zbirki kratkih priča. Piše
nekoliko romana, uporedo, a ostale svoje radove objavljuje u periodici kao i na
književnim internet portalima i magazinima.
Kisina priča:
PREDRAG KISIĆ
ISTINA LEŽI ISPOD ZEMLJE
I
Jutro hiljadu devetsto četrdeset i prve, tek što
su prvi zraci sunca počeli da se lijeno probijaju kroz sive oblake. Bilo je
hladno, sablasno, što zbog pustoši što zbog kiša koje su danima padale. Pokisla
polja još uvijek mlade pšenice, prostirala su se kao more, ogromno zeleno
prostranstvo dosezalo je sve do horizonta. Tihi povjetarac njihao je snopove i
tako stvarao talase od kojih je nastajao blagi i prijatni šum, a to je ujedno
bilo i jedino što je se moglo čuti tako rano. Za malu Sofiju, kao i za njene
roditelje, ni to jutro, ni to rano proljeće, ni ta godina, neće biti ni nalik
prethodnim. Jutarnji mir i spokojne snove prekinuo je snažan krik. Nacistički
odred upao je u dvorište kuće na malom seoskom imanju. Njih desetina dovezla se
kamionom u kome je se već nalazila nekolicina „pokupljenih“. Kada je malu
Sofiju probudio majčin krik, začula je veliku larmu od koje se je veoma
uplašila. Skočivši iz svoga kreveta, krišom je provirila iza zavjese kroz
prozor i ugledala kako nacistički odred odvodi njenog oca. On se nije opirao,
naprotiv, ćutao je u strahu da nacisti ne odvedu čitavu porodicu. Nadao je se
da samo odrasle muškarce odvode, te da neće dirati žene i djecu ako on ne bude
pružao otpor. Ali Sofijina majka nije mogla da se obuzda. Ona nije mogla a da
ne ispusti krik za svojim mužem, jer znala je kuda ga vode i šta ga čeka.
Očajnički je Sofijina majka gubeći glas uporno dozivala svoga muža, pokušavala
je u tom grčevitom naporu da zaustavi dvojicu nacista, ali sve uzalud. Uzalud
je grebala rukama, pada i ustajala, kidala odjeću sa sebe, primala udarce, i
sve iznova, sve uzalud. Znala je da se njen muž nikad više neće vratiti. Znala
je da će ga zauvijek izgubiti. Za to vrijeme mala Sofija drhti od straha dok
traje užasan prizor pred njenim očima. Taj užas od toga jutra, pa sve do kraja
njenog života, pratiće je kao sjena. Nije mogla da ne gleda, a krivila je sve
što ipak jeste gledala, mada i ona zna da bi joj bilo jednako teško i mučno bez
obzira da li je vidjela ono što je se desilo, ili nije vidjela, jer svejedno bi
isto patila. Majka je pokušavala da utješi malu Sofiju, ali to nije uspijevala
jer je i sama bila neutješna. Nacistički odred je toga jutra razbio mir u
čitavom selu, i „pokupio“ još mnoge. Sofijin otac je plakao za svojom
porodicom, plakao je gledajući kako ga njegova voljena žena očajnički doziva,
moli i preklinje da ga puste. Gledao je kako ostaje njegov život, sve što je
imao, i kako polako nestaje u daljni, gubi se iz vidokruga i ostaje samo u mislima, u srcu, u duši, i
tad pade suza u kojoj osta zamagljena slika doma i porodice, te kao da je i sav
taj život tada poput te suze pao u prašinu i blato.
I dok se nižu kišni dani i sablasna jutra, pred
Sofijinim očima neiščezava očev lik i prizor
od onoga jutra kada je on odveden u logor. Duboko su joj se urezale sve
pojedinosti, svaka sekvenca, i sada je često jutrom budi majči krik koji
odzvanja još od onda. Ona i dalje čuje majčin plač i dozivanje, ona i dalje
osjeća onaj isti strah, samo što se on sada nagomilava i raste, kao što je se
gomilao i rastao užas u čitavom svijetu. Godine su, međutim, prolazile, iako je
za Sofiju vrijeme stalo onoga jutra.
Ipak, ratu je došao kraj, ali se njen otac nije vratio.
II
Ljeto hiljadu devetsto pedeset i četvrte, Sofija
već treću godinu zaredom traga za svojim ocem, ali bezuspješno. Svakoga jutra Sofiju budi krik, onaj isti od prije
trinaest godina, krik koji nikad neće pretati da odzvanja u njenim snovima,
njenim jutrima, između zidova njenog doma, u haostorima, na ulici u prolazu, od
neba do zemlje, svuda. Saznala je kuda su odveli ljude onoga jutra, ali je
saznala i to da nisu svi odvedeni u isti logor, i da njenog oca nema ni na
jednom spisku. Ipak, odlučila je nastaviti da traga, riješena da obiđe sva
mjesta ne bi li našta bilo kakav pouzdan trag, glas, bilo šta o njenom ocu.
Gdje god bi došla, manje više čula bi istu priču, iste odgovore, iako se mnogi
nisu ni trudili naročito da potraže njenog oca, jer negdje je moralo postojati
nešto, neki zapis, neki trag, bar neko svjedočanstvo. Govorili su joj da čeka,
govorili su joj da kroz nekoliko mjeseci dođe ponovo, obećavali, lagali, davali
lažne informacije, i od svega toga nikakvog uspjeha. Čekajući i tražeći, bez
odustajanja, Sofija se je predala tome kao svojoj svetoj dužnosti od koje nije
htjela niti je umjela da odustane. U tome čekanju i traganju, u silnoj potrazi,
godine su prohujale, prošla je Sofijina mladost, prošlo je sve njeno vrijeme,
kao onaj vjetar što je prošao kroz polja pšenice. Pred njenim očima i dalje je
ista slika, ista scena, tragična, bolna, neprolazna i nezaboravna.
III
Noć hiljadu devetsto devedeset druge godine, pola
vijeka nakon što je se Sofija nastanila u Sa.., konačno prekinuvši svoj
izbjeglički bijeg i skrivanje koje je mjesecima trajalo. Početkom šezdesetih
ona se je udala i rodila dvojicu sinova. Muž joj je bio čestit i plemenit
čovjek, zavoljela ga je baš zato što je bio poput na njenog oca, ali je i on
stradao pod nerazjašnjenim okolnostima. Sama sa djecom, doživtna udovica,
samohrana majka, malo je reći da je se namučila kroz život noseći sav taj teret
na svojim leđima, noseći svoje teško breme.
Sada, kad stigla ju je starost, kad je vrijeme
učinilo svoje, i kada ju je, najblaže rečeno, pregazio život nimalo je ne
štedeći, došao je novi rat i pokucao na njena vrata. Ono što je se Sofiji
činilo kao neponovljivo zlo, kao nenadmašiva tragedija, užas i stradanje, sada
je bilo dvostruko gore i veće. Ovaj put je plaćenička banda gradskih ološa
naoružana do zuba, upala u Sofijin stan i odvela njene sinove. Pretukli su ih,
vezali, pokrali sve dragocjenosti i otišli ostavivši za sobom staru Sofiju, da
poput njene majke shrvana od bola na koljenima moli i doziva gubeći svoj glas u
grčevitom naporu. Ni njoj nije pošlo za rukom da sačuva sinove, ni nad njom se
nije smilovalo zlo kao ni nad njenom majkom onoga jutra. Sada je i Sofija poput
njenog oca, gledala kako zauvijek srušen nestaje njen život, kako se gubi i
gasi pred njenim očima. Sofijin krik prepuklog srca i duše ranjene, čula je
cijela zgrada, i taj krik će od tada početi da odzvanja cijelim gradom i da kao
prokletstvo prati one koji su joj odveli sinove, i sve one druge koji su nekome
oduzeli život ili su nekog odveli na stradanje, na muke i patnje kakve do tada
čovjek nije poznavao. Usta joj namjerno nisu zapušili, namjerno su pustili da
poput psa bespomoćno cvili za svojim sinovima, i štaviše, uživali su u tome,
sadistički su se naslađivali, neznajući šta čine, ne znajući za užaš kroz koji
će do kraja života prolaziti dok im Sofijin krik stalno bude odzvanjao.
Kuda su odveli njene sinove, šta će sa njima
biti? Zar će i u ovome ratu držati logore? – pitala je se Sofija. Njen strah
stotinu puta veći od onoga straha, kada su joj hiljadu devetsto četrdeset i
prve odveli oca u logor. Užas sa kojim
se je suočila boli stostruko jače nego onaj koji je prošla za vrijeme drugog
velikog rata. Zar moraju baš sve da joj oduzmu, - pitala se je Sofija. Oca i
majku je izgubila u onome ratu, jer i majka je umrla s početka pedesetih. Muža
joj je ubila politika, krajem šezdesetih.A sada, zar će sada i sinove da izgubi
- razmišljala je Sofija.
Danima, a kasnije i mjesecima, ona je tražila
svoje sinove. Tražila je svuda, opet neki trag, glas, zapis, svjedočanstvo,
bilo šta o sudbini njenih sinova, ali nije bilo ničega, osim lažnih obećanja,
lažnih priča, prevara, izmišljotina i izbjegavanja nadležnih da joj pronađu
sinove. Mjesecima je lutala Sofija u potrazi za sinovima, obišla je gradove,
opštine, sela, prerovila sve moguće spise i dokumenta, tražila ljude,
razogovarala, obilazila iznova, zvala, tragala, upornije nego ikad išta, i opet
sve uzalud, ni traga ni glasa nije našla.
Najzad, prošao je i taj prokleti rat, a Sofiju
godine i život pregazili još više. Svi su zauvijek izgubljeni, shvatila je ona.
Tako je jedne noći, hiljadu devetsto devedeset i devete godine nestao svaki
trag od Sofije. Neko je rekao kako ju je vidio negdje u brdima iznad grada,
kako odlazi penjući se sve više uz planinu, i kao se je kasnije začuo strašan i
jeziv krik s visina, koji se je prosuo iznad grada i uvukao pod svaki kamen, u
svačije uho, pa odzvanja, prijeti i opominje svojom strahotom i boli koju nosi.
U Sofijinom stanu, na simsu prozora u kuhinji,
našli su zapisane riječi na listu papira, vjerovatno joj poslednje riječi, a
pisalo je;
„ Istina leži ispod zemlje.“ U potpisu je
stajalo, „ Vaša neizbrisiva prošlost! “